|
Velika
Planinska Trka
Čačak - 25. septembar 2004. godine
  
Deveta po redu planinska trka nam je priredila nešto za šta smo
smatrali da je nemoguće. Jeste da je gotovo uvek trasa od 22 kilometra
bila natopljena i blatnjava, ali smo smatrali da ne može biti gore.
Pa ipak - čovek greši, a priroda je nepredvidiva, a ponekad i nemilosrdna,
što je upravo i bio slučaj ove godine. Saša i ja (Srđan) smo, nakon
dva dana provedena na Rajcu povodom organizacije drugog MTB Kupa,
došli u Čačak već umorni i prokisli. Za ovakvo stanje je bila zaslužna
kiša koja nije prestajala da dobuje po Rajačkim šumama. Nije nas
iznenadilo to da je Čačak sa okolinom izgledao gotovo identično
Rajcu pod gustim i tmurnim kišnim oblacima. Ali ajde, i to je biciklizam...
    Ovo je bilo naše četvrto učešće na VPT-u, a
treće na kom startujemo po kiši. Nakon standardnih procedura na
startu, krenuli smo iz centra Čačka do fabrike ''Sloboda'', gde
se kao i obično nalazio zvanični start trke. Velika popularnost
i duga tradicija ove manifestacije dovela je do pomalo iznenađujućeg
podatka - na startu se i pored zaista oneraspoložavajućeg vremena
našlo preko 300 takmičara, a od toga oko 100 biciklista. Ovog puta
se tu našlo i par takmičara koji važe za najbolje na ovim prostorima,
pa je tenzija bila još veća.
    Nakon starta začuli su se standardni zvuci koje
ispuštaju biciklisti u naporima da zauzmu što bolju startnu poziciju.
Takođe, čuli su se i povici onih koji su bili ''na braniku'' takmičara
ispred sebe, pa im se blato polako skupljalo po licu... prava takmičarska
atmosfera. Nakon asfaltnog dela krenuo je najveći uspon na stazi
- zahvaljujući blatu nikako mu nije bilo kraja, guranje bicikla
bilo je otežano do maksimalne mere. Na par mesta je bilo i poteškoća
sličnih onima sa Fruškogorskog maratona, a meni je već tada bilo
dosta blokade točkova i nedostatka kočnica. I istina je - kočnice
su mi otkazale i pre nego što sam ih koristio. Kad sam se napokon
dogegao do vrha uspona, tu činjenicu sam otkrio na najteži mogući
način... U tom trenutku bio sam trećeplasiran u svojoj kategoriji,
sa par minuta zaostatka za vodećima. Ali, nedostatak osnovnih delova
kočionog sistema polako je činio svoje, naročito ako uzmete u obzir
da je do cilja ostalo više od 8 kilometara strmih nizbrdica. Ubrzo
sam izgubio 2 pozicije, iako sam očajnički trčao i gurao bicikl
nizbrdo, što je zaista najgori mogući osećaj u biciklizmu. A kiša
non stop natapa i ne prestaje. Na oko 500 metara pred ciljem pretekla
su me još dva takmičara, a zanimljivo mi je bilo to što su vozili
užasno sporo iako su im kočnice dobro radile. Na kraju sam se nekako
dovukao do cilja, sa najgorim vremenom u mojoj VPT karijeri, na
sedmom mestu u juniorskoj kategoriji. Veliko razočarenje, ali sa
obzirom na okolnosti to i nije tako strašno. Saša takođe nije hteo
puno da razgovara na ovu temu - i njemu je bilo i previše blata
u kosi, hladnoće u kostima i ostalih muka. On je stigao nekih 40
minuta posle mene, kao deseti u svojoj kategoriji... Takođe je imao
problema sa kočnicama, koje su njemu otkazale nešto kasnije - na
jednoj strmoj nizbrdici... po njegovim rečima, a i krvi na laktu
i kolenima moglo se zaključiti da je to bilo prilično bolno iskustvo.
Tada sam se malo smirio po pitanju toga da su mi kočnice upropastile
trku.
     Šta reći kao rezime - najblatnjavija trka u
Čačku koliko ja znam, i ubedljiva pobeda Borisa Popovića u elitnoj
kategoriji. Saša i ja nismo čekali proglašenje - čekalo nas je još
dosta posla oko sutrašnje trke na Rajcu. Ništa nas ne bi sprečilo
da dođemo i dogodine na VPT, ali se nadamo sunčanom nebu, tvrdoj
podlozi i konačno boljoj opremi.
Srđan
Marjanov
|